Danas, na 6. april, prisjećamo se dana kada je Sarajevo 1945. godine oslobođeno od fašizma. To nije samo datum – to je simbol prkosa, otpora, i ponosa jednog naroda. Taj dan ne slavimo samo kao oslobođenje grada, već kao dan kada je srce Sarajeva zakucalo još jače, uprkos svemu što je preživjelo
Sarajevo je grad koji ne zaboravlja. Pamti svoje borce, svoje heroje, svoje majke koje su ga nosile na rukama kroz ruševine i suze. Pamti svoje pjesnike, glumce, novinare, studente, zanatlije – sve one koji su svojim radom, ljubavlju i strašću ugradili dio sebe u njegove ulice, u njegove mahale i trgove.
I baš zato Sarajevo nikada nije samo na mapi – ono je u pričama, u pjesmama, u srcima miliona ljudi širom svijeta koji, i kada odu daleko, nose njegovu toplinu u grudima.
Ono je dječiji smijeh na Koševu, šetnja uz Miljacku, azan sa Begove i zvono sa Katedrale, romantična šutnja na Vijećnici, i sevdalinka koja lomi tišinu Baščaršije kad padne noć.
Danas, više nego ikada, potrebno je da Sarajevo čuvamo – ne samo od zaborava, nego i od ravnodušnosti. Da ga volimo onako kako ono voli nas – bezuvjetno. Da učimo svoju djecu o hrabrosti, dostojanstvu i ljepoti ovog grada, kako bi i oni znali nositi Sarajevo u sebi.
Sretan Dan grada, grade tuge i nade, grade rana i ljubavi, grade koji stoji uspravno i onda kada je na koljenima.