Najprije je rekao da uvijek sumnja u sebe te da sada treba raditi film o Dostojevskom, u kojem je najvažnije “iscrtati” njegov duh u savremenoj Rusiji.
“Osjećam se kao čovjek koji nikada ništa nije radio i koji posebno nema nikakvog iskustva, a znam da baratam tim kamerama i otprilike znam šta radim, kao i kad se sjećam svog djetinjstva. Sjećanja obično imaju taj uvećavajući efekat. Međutim, ne sva. Recimo, jedne sam večeri tajno otišao u Sarajevo da provjerim je li isti broj stepenica koje sam opisao u knjizi, kojima sam se penjao do Osnovne škole Hasan Kikić, i da vidim je li kuća, koja mi je sijevala u snovima ili u nekim radnjama vezanim za nju, veća ili manja od onoga što sam ja zamislio”, kazao je. Dio u kojem govori o Sarajevu možete pogledati od 15:55. Dodao je da je to bilo čudno jer je bila noć pa je sve bilo “prigušeno”.
“Nije bilo dovoljno svjetla, ali je bilo mnogo manje nego što bi, recimo, jedna slika u dnevnim novinama… Kada je izašla moja prva knjiga, nešto su reagovali na to pa je u ‘Vremenu’ izašlo… Te stepenice su bile slikane nekim širim objektivom pa je to izgledalo kao da se penješ na Trebević, na neko izletište. Međutim, kada sam došao tamo i ugledao te stepenice, to su bile kamene stepeničice koje nisu imale, kako bih rekao, izgled kao kad odeš u Atinu pa vidiš mjesto napravljeno po mjeri čovjeka. Kad odeš na Akropolj, odjednom vidiš sve. Tamo je to izazvalo neku sjetu. U toj percepciji, taj prostor je mnogo ljepši u snovima nego u stvarnosti”, ispričao je.
Također je naveo da je prije tri godine u Sarajevo došao sam, automobilom. Voditelj ga je pitao jesu li ga ljudi prepoznali.
“Oni su toliko mene… Možda sam i ja doprinio, naravno. Koliko god sumnjam u sebe, kad prestanem da sumnjam, postajem nepodnošljiv, a to posebno kad me neko provocira. Moje sumnje u ono što sam radio su vječne”, kazao je. Poriv da dođe u Sarajevo bio je taj da vidi je li mašta zakazala ili je realnost “iznevjerila” tu maštu.
“Vidio sam da sam pogodio. Četiri-pet stepenika se razlikovalo od tog broja koji sam opisao u knjizi od broja stepenika koje sam pretrčao. Još uvijek imam snage. Mogu da trčim, tako da, ako je trebalo da me neko juri, uspio bih pobjeći. Znao sam te ulice dobro i niko me ne bi mogao uhvatiti. Znao sam tačno u koju udžericu da utrčim, pod koji tavan, jer tamo sam, na kraju, proveo djetinjstvo”, ispričao je.