Općeprihvaćeno je da je Hrvatska zemlja iz koje ljudi iseljavaju, no sve više postaje i klasična useljenička zemlja s rastućim brojem stranih radnika. Njihov položaj je nesiguran, a integracija izostaje.
Iako je sve uobičajenije vidjeti strane radnike na gradilištima, u trgovinama, ugostiteljstvu ili kao dostavljače hrane na biciklima i motociklima – ne samo u Zagrebu, već i u drugim većim gradovima – o ovom fenomenu se intenzivnije piše tek od ljeta, prenosi Deutsche Welle. Krajem kolovoza, usred turističke sezone, ničim izazvan brutalan napad trojice mladića na jednog Indijca u centru Zagreba natjerao je ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića da se oglasi oštrom osudom, poručivši kako “nikakvo nasilje neće biti tolerirano”.
Pozvao je građane da “se suprotstave netrpeljivosti i predrasudama te prijave svaku sumnju na zločin iz mržnje”, apelirajući na “izgradnju društva temeljenog na solidarnosti, poštovanju i ljubavi prema bližnjima”.
Ovo premlaćivanje stranog radnika, koji je postao žrtva samo zato što na prvi pogled izgleda drugačije od većinskog domaćeg stanovništva, nije izoliran slučaj. Statistike Ministarstva unutarnjih poslova pokazuju stalni rast broja kaznenih djela protiv stranih radnika u Hrvatskoj. Dok je 2022. zabilježeno 228 takvih slučajeva, godinu dana kasnije taj broj je bio gotovo pet puta veći – 1150. MUP bilježi i osjetan rast u prvih sedam mjeseci ove godine u usporedbi s istim razdobljem prošle.
Nasilje prisutno već dugo
Luciju Mulalić iz zagrebačkog Centra za mirovne studije, nevladine organizacije koja već godinama izbjeglicama u Hrvatskoj pruža besplatnu pravnu pomoć, ovaj razvoj ne iznenađuje. “Nasilje prema strancima postoji već godinama, naročito prema izbjeglicama na granicama. Sada su češće žrtve strani radnici, jednostavno zato što ih je više i vidljiviji su. No suštinski je riječ o istoj vrsti nasilja, samo se sada mijenja fokus”, kaže Mulalić u razgovoru za DW.
Stoga su aktualni slučajevi samo nastavak prakse koja se već dugo provodi “i to od strane državnih institucija, policije”, smatra ona. Tu, uvjerena je, leži i važan razlog za sadašnje nasilje. “Općenito postoji nezainteresiranost ili čak odobravanje političkog vrha u vezi nasilja prema onima koji su označeni kao ‘drugi’. Nasilje prema strancima u slučaju izbjeglica već je normalizirano, pa se sada prenosi na strane radnike. U javnosti nema osude od strane politike, a ima i huškanja od političkih stranaka”, zaključuje Mulalić.
Hrvatska treba strane radnike
Istovremeno, Hrvatska je ovisna o priljevu radne snage iz inozemstva. Procjenjuje se da je od pristupanja zemlje Europskoj uniji prije 11 godina Hrvatsku napustilo oko 400 tisuća ljudi u potrazi za poslom, uglavnom u Austriju, Njemačku i Irsku. Mnoge privredne grane, naročito građevina, turizam i industrija, bez stranih radnika ne bi mogle normalno funkcionirati.
Dok je 2021. izdano više od 80 tisuća radnih dozvola za strane radnike, prošle godine taj broj je porastao na nešto više od 174 tisuće, a procjenjuje se da bi ove godine moglo biti čak 200 tisuća. S obzirom na oko milijun i 600 tisuća zaposlenih u zemlji, to čini 12,5 % aktivne radne snage.
Najveći broj izdanih dozvola odnosi se na radnike s prostora bivše Jugoslavije. Od oko 159 tisuća dozvola izdanih do kraja rujna ove godine, na građane Bosne i Hercegovine otpada 30 tisuća, iz Srbije 24 tisuće, Sjeverne Makedonije 12 tisuća, a s Kosova više od 6 tisuća.
Samo nešto manji je ukupan broj dozvola izdanih radnicima iz Nepala, Indije, Filipina, Bangladeša, Uzbekistana i Egipta.
Ranjiva grupa
Iako strani radnici u Hrvatskoj formalno imaju slična prava kao i domaći, u stvarnosti su često diskriminirani. Njihov pravni status je vrlo nesiguran: dozvola boravka je vezana ne samo uz dozvolu za rad, već i uz zaposlenje kod određenog poslodavca. Dozvole se izdaju na godinu dana, a potom ih treba obnavljati. Ako izgube posao, imaju 14 dana da pronađu novi ili gube dozvolu boravka. To širom otvara vrata mogućnostima diskriminacije.
“Ljudi se ne žele žaliti na kršenje radničkih prava, recimo kada kasne plaće, kada im se ne plaćaju prekovremeni sati ili ih se na poslu diskriminira, jer se boje da će izgubiti posao, a time i boravak”, kaže Mulalić. “Ljudi su uplašeni zbog ranjivosti svog statusa.”
Strah od utjecaja na kulturni identitet
S obzirom na to da se uglavnom radi o nekvalificiranim ili slabo kvalificiranim radnicima, u hrvatskoj javnosti ih se ne percipira kao prijetnju za ekonomski položaj domaćeg stanovništva, već ih se promatra u kontekstu percipiranog utjecaja na kulturu i identitet te na sigurnost, objašnjava za DW Vedrana Baričević, docentica Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i istraživačica Centra za istraživanje državljanstva, etničnosti i migracija.
“Postojeća istraživanja pokazuju da onaj dio javnosti koji imigraciju vidi kao problem, preferira osobe koje dolaze iz zemalja i kultura koje smatra kulturološki srodnima. Stoga su osobe iz hrvatskog susjedstva, recimo iz Bosne i Hercegovine ili Srbije, bolje prihvaćene od onih koje dolaze iz kultura koje se smatraju dalekima ili stranim”, navodi Baričević. Naročito se “muslimani, posebno oni izvan našeg susjedstva, smatraju retrogradnima i potencijalno opasnima.”
Kada se radi o ljudima iz Nepala, Indije ili Filipina, postoji sumnja “u mogućnost njihove integracije u društvo, odnosno prilagodbu ovoj kulturi. No, ovdje tek predstoje istraživanja”, napominje Baričević.
Potrebni integracijski programi
Da bi se to pospješilo, potrebna je smislena i sustavna politika integracije onih stranaca koji namjeravaju ostati u zemlji, ali toga u Hrvatskoj nema, napominje Mulalić. Ključni faktor integracije je poznavanje jezika. Međutim, javno financirani programi učenja jezika i integracije dostupni su prema zakonu samo priznatim izbjeglicama, ali u stvarnosti ni oni ne funkcioniraju.
Hrvatska je po pitanju azila učinila ono što mora zbog europskog zakonodavnog okvira, a po pitanju rada ponaša se kao što su to činile imigrantske zemlje prije nego što je integracija postala ključna tema, kaže Vedrana Baričević. “O samim stranim radnicima kao ljudima se vrlo malo razmišlja – to pokazuje i termin ‘uvoz stranog radnika’.”
U konačnici, to dovodi do zatvaranja stranih radnika, naročito iz azijskih zemalja, u njihove zajednice, jer je to jedino što poznaju. Malo je kontakata s domaćim stanovništvom, a ljudi se boje odbijanja.
Stoga bi, naglašava Lucija Mulalić, trebalo učiti iz iskustva Hrvata koji su sedamdesetih godina prošlog stoljeća i kasnije odlazili u Njemačku. “Njemačka se ponašala kao da su ljudi došli privremeno i nije razmišljala o njihovom punom uključivanju u društvo. Slično sada postupa i Hrvatska. Nastavljamo politike iz kojih bismo trebali učiti kako ne treba raditi”, upozorava aktivistica iz Centra za mirovne studije.
U kontekstu aktuelnih ksenofobnih napada, predviđa Baričević, neophodna je “jasna i snažna osuda ksenofobnih i rasističkih poruka i napada, ali i otvaranje javnog dijaloga o migracijama i životu u društvu u kojem će sve više biti prisutni ljudi različitih kulturnih, etničkih i religijskih pozadina”.
