“Sam 15. april, Dan Armije RBiH, u meni budi dvojaka sjećanja. Lijepo je jer se ponosim time što sam bila dio toga, što sam radila, bez obzira na protok vremena. A, ružno je jer sve što je dovelo do formiranja Armije RBiH i početak rata ostavlja gorak trag. Moja sjećanja i osjećaji su podijeljeni. Sretna sam, ali osjećanja su podijeljena, to je jednostavno tako”, izjavila je Šahman – Rakić.
Nije je zanimalo šta drugi misle o njoj kao Srpkinji u Armiji RBiH
Danijela je ispričala da je njen ulazak u Armiju RBiH bio ispunjenje životne želje njenog oca, koji je poginuo tokom rata.
“Imam tri sestre i ja sam četvrta. Moj otac je imao četiri kćerke. On je bio Crnogorac porijeklom i imao je veliku želju da ima sina, kojeg je zamišljao kao vojnika. Želio je to iz porodice, iz časti, i to je bio njegov životni san. Moja želja prije rata bila je da služim vojsku, ali tada nije bilo lako. Da se ne lažemo, bila je to teža opcija. Ipak, ispunila sam svoju želju da postanem vojnik”, kaže ona.
Nije joj bilo bitno šta drugi misle, pa ni što je bila Srpkinja u Armiji RBiH. “Mišljenja su bila podijeljena, bilo je i onih pozitivnih i negativnih, ali to me nije zanimalo. Ja sam imala svoj cilj i išla sam prema njemu”, ističe Šahman – Rakić.
Najteži trenuci: Pogibija oca i ratne anegdote
Danijela se prisjeća i teških trenutaka, poput pogibije njenog oca Danila, ali i veselih anegdota iz ratnih dana.
“Jedan od najsvježijih trenutaka bio je kad sam s prijateljima išla na teren, iscrpljeni smo bili, a jedan je od njih, za šalu, tražio tabletu protiv bolova. Rekao je: ‘Ne boli me ništa, ali da ne zabolim, da imam nešto za svaki slučaj.’ To je bila situacija gdje je i humor pronašao svoje mjesto, čak i u najtežim trenucima”, prisjeća se Danijela.
Spremna ponovo stati u odbranu svoje zemlje
Kada je upitana da li bi ponovo stala u odbranu svog grada i države, Danijela odgovara: “Naravno. Dio moje porodice još uvijek živi u Sarajevu, a ja, kao Sarajka, u Americi, uvijek bih se borila za svoju zemlju.”
Zaboravljeni borci i političke podjele
Smatra da su mnogi borci, uključujući i sebe, nepravedno zaboravljeni nakon rata. “Nisam očekivala aplauze ni klanjanja, ali mnogi borci su zaboravljeni. Iako sam bila demobilizirani borac, nisam dobila pomoć kad mi je bila potrebna. Niti političari, niti iko drugi nema pravo uništiti nečije djetinjstvo i život”, kaže ona.
Poruka za sve građane BiH
Danijela poručuje svim građanima Bosne i Hercegovine, bez obzira na etničku pripadnost: “Mi jedni bez drugih ne možemo. Moramo se okrenuti životu i obrazovanju naše djece. Rat je nešto najgore, i bolje je da ne razmišljamo o njemu. Ako već moramo pričati, pričajmo o životu, ne o prošlim ratovima.”
Iako sada živi u Americi, Danijela ističe: “Nikada neću biti Amerikanka. Najsretnija bih bila da mogu raditi ovdje, ali živjeti u Bosni. To bi bila idealna opcija za mene.”
