data-nosnippet>
„Dušeci su možda promijenjeni, zidovi prekrečeni, ali okviri kreveta na kojima spavaju turisti isti su oni na kojima su desetine žena silovane, a gosti plivaju u istom bazenu gdje su vršene egzekucije.“
Ova rečenica, preuzeta iz svjetskih medija među kojima je The Guardian koji su dokumentovali zločine u Višegradu, odzvanja snažnije nego ikad nakon Međunarodnog sajma turizma u Beogradu, gdje je Turistička organizacija opštine Višegrad promovirala hotel Vilina Vlas kao vrhunac turističke ponude – pod sloganom „Od kulture do avanture“.
Na štandu – brošure, promotivni materijali, osmijesi i ponude za odmor u prirodi, uz termalne izvore i pogled na šumu. Ono što nije bilo u brošurama jeste činjenica da je taj hotel 1992. godine bio mjesto sistematskog mučenja, ubistava i silovanja bošnjačkih žena i djevojčica.
Mjesto zločina
Tokom rata u Bosni i Hercegovini, hotel Vilina Vlas bio je pod kontrolom paravojnih formacija povezanih s Milanom Lukićem, koji je pred Haškim tribunalom pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora za zločine protiv čovječnosti.
Prema sudskim presudama i svjedočenjima preživjelih, hotel je korišten kao logor u kojem su žene držane, zlostavljane i ponižavane. Sud Bosne i Hercegovine i Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju utvrdili su da su na tom mjestu počinjeni teški ratni zločini.
Tužilac u procesu protiv Lukića, Dermot Groome, naveo je da su dokazi o silovanjima i ubistvima u hotelu bili obimni, a da su preživjele žrtve među najtraumatiziranijim osobama s kojima se susreo u svom radu.
Turizam bez sjećanja
Uprkos tome, hotel već godinama posluje kao banjski i turistički kompleks. Promovira se kao ljekovita destinacija za opuštanje i bijeg od svakodnevice. Na sajmu turizma u Beogradu 2026. godine predstavljen je upravo tako – kao mjesto odmora i avanture.
Izostanak bilo kakvog obilježja, spomen-ploče ili zvaničnog priznanja onoga što se tu dogodilo izaziva ogorčenje udruženja žrtava. Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja žena žrtava rata, ranije je isticala da je negiranje i prešućivanje zločina „posljednja faza zločina“, jer briše sjećanje i dostojanstvo žrtava.
Šire pitanje društva
Priča o Vilinoj Vlas nije samo pitanje jednog hotela. Ona otvara dublju dilemu: može li se mjesto pravosnažno utvrđenih ratnih zločina pretvoriti u turistički proizvod bez javnog suočavanja s prošlošću?
Da li je moguće govoriti o „kulturi i avanturi“ bez spomena žrtava? Može li turizam biti sredstvo pomirenja ako počiva na zaboravu?
Ova pitanja nisu samo pravna, već moralna i društvena. Jer bez kulture sjećanja, svaka prekrečena fasada ostaje samo pokušaj da se trauma sakrije, a ne da se prevaziđe.
