data-nosnippet>
Početkom marta 1993. godine rat u Bosni i Hercegovini bio je u punom jeku. Kolone izbjeglica iz Cerske i Konjević Polja slijevale su se u Srebrenica, bježeći pred ofanzivom srpskih snaga. U gradu se tada nalazilo oko 30.000 ljudi, uglavnom civila iz cijelog Podrinja, bez dovoljno hrane, vode i osnovnih sredstava za život.
Dolazak Philippea Morillona u opkoljeni grad
Želeći se lično uvjeriti u stanje na terenu, komandant Zaštitnih snaga UN-a – UNPROFOR – francuski general Philippe Morillon, odlučio je 11. maja 1993. godine doći u Srebrenicu.
Prije toga bio je u Cerskoj i Konjević Polju, mjestima koja su srpske snage zauzele neposredno nakon njegovog odlaska. U Srebrenicu je stigao zaobilaznim, šumskim putem preko Zalazja, jer mu je, kako se kasnije navodilo, u Bratuncu rečeno da je glavni put srušen.
Hamdija Fejzić, tadašnji ratni predsjednik Izvršnog odbora općine Srebrenica, kasnije je svjedočio da je prema Morillonu postojao oprez.
– Dok smo razgovarali s njim, imao sam dojam kao da se pita zašto smo još tu, kao da ne trebamo biti u Srebrenici. Posebno smo bili sumnjičavi nakon pada Cerske i Konjević Polja odmah po njegovom odlasku – rekao je Fejzić.
Spontana odluka žena: “Nećemo mu dati da ode”
Nakon sastanka s civilnim i vojnim predstavnicima, Morillon je želio napustiti Srebrenicu. U tome ga je spriječilo okupljeno mnoštvo ispred zgrade pošte – uglavnom žene i djeca.
Jedna od ključnih figura tog dana bila je Fatima Husejnović, osnivačica i predsjednica ratnog Aktiva žena Srebrenice.
– Nismo imali vode, struje ni hrane. Granatiranje je bilo svakodnevno, ljudi su umirali – prisjećala se Husejnović.
Kada je čula da je Morillon u gradu, odlučila je djelovati. Ideja da se generalu ne dozvoli odlazak nastala je spontano, a u kratkom vremenu mobilizirane su hiljade žena i djece.
– Rekla sam: moramo “zarobiti” Morillona, jer samo tako UN može biti prisiljen da nas zaštiti – govorila je kasnije.
“Spasi nas, umiremo!”
Pred poštom su ispisani transparenti s porukama poput “Spasi nas, umiremo!”. Kada je Morillon izašao iz zgrade, suočio se s očajem stanovništva. Nakon kratkog povlačenja, vratio se u poštu, gdje je održan novi sastanak.
Fatima Husejnović mu je iznijela zahtjeve:
-
obustavu vatre na Srebrenicu,
-
evakuaciju ranjenih i teško bolesnih,
-
uspostavu zračnog koridora,
-
dostavu hrane i lijekova.
Kada je rekao da mora u Sarajevo podnijeti izvještaj, odgovorila mu je da to može učiniti iz radio-stanice u pošti i da mora ostati u Srebrenici dok se zahtjevi ne ispune.
Obećanje koje je postalo simbol
Nakon toga uslijedio je Morillonov poznati govor s prozora pošte, u kojem je izjavio da je Srebrenica “pod zaštitom UN-a”. Žene su organizirale danonoćnu stražu kako ne bi napustio grad.
Tokom njegovog boravka počeli su stizati konvoji pomoći. Došli su UNHCR, Međunarodni crveni križ i Liječnici bez granica. Ranjeni i teško bolesni su evakuirani u Tuzlu. Granatiranje iz Srbije je, nakon Morillonovih razgovora u Beogradu, privremeno prestalo.
Dvije godine kasnije – genocid
Nešto više od dvije godine nakon njegovog odlaska, u julu 1995. godine, uslijedio je pad Srebrenice i genocid nad Bošnjacima. Obećanje iz 1993. godine ostalo je jedno od najsnažnijih simbola neuspjeha međunarodne zajednice.
Povratak 2010. i bolan odlazak
Sedamnaest godina kasnije, 2010. godine, Morillon se kao penzioner vratio u Srebrenicu kako bi se u Memorijalnom centru Potočari poklonio žrtvama i izvinio za ono što se dogodilo 27 mjeseci nakon njegovog odlaska.
Međutim, žene iz udruženja žrtava genocida dočekale su ga uz povike da je nepoželjan i doslovno ga otjerale.
– Vjerujem da je to bila propuštena prilika da saznamo mnogo o ratnim igrama u Srebrenici i oko nje – rekla je Fatima Husejnović, ističući da joj je žao što Morillon nije dobio priliku da govori.
Čovjek koji je mogao, a nije
Philippe Morillon ostat će upamćen kao general koji je u Srebrenici 1993. godine bio zadržan protiv svoje volje, dao veliko obećanje i privremeno donio olakšanje, ali i kao jedan od onih koji, uprkos položaju i saznanjima, nisu spriječili genocid koji je uslijedio.
Njegova priča ostaje duboko urezana u kolektivno pamćenje Srebrenice – između nade, očaja i gorkog osjećaja izdaje.
