data-nosnippet>
U pet riječi, bez suvišnih objašnjenja i bez velike pompe, Mesud Selimović je sažeo cijeli jedan život. Život dječaka iz Srebrenice koji je u julu 1995. godine ostao bez oca, a tri decenije kasnije stao u stroju kao oficir Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.
Njegova fotografija u uniformi nije bila samo objava na društvenim mrežama. Bila je tiha posveta ocu Sakibu Selimoviću, ubijenom u genocidu, ali i poruka generaciji ratne djece da tragedija ne mora biti kraj – može biti početak snage.
Odrastanje bez oca, ali s jasnim ciljem
U genocidu u Srebrenici ubijeno je više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Među njima su bili Mesudov otac, djed, dajdža i brojni članovi porodice. Kao osmogodišnje dijete, zajedno s majkom Hajrijom, sestrom Melisom i bratom Asimom, Mesud je utočište pronašao u Tuzli.
Odrastanje bez oca ostavlja prazninu koja nikada ne nestaje.
– Tek danas, kada imam svoje dijete, vidim koliko bi njemu bilo teško da nema mene. Sav taj teret nosila je moja majka – kaže Mesud za Anadoliju.
Nedostajala je muška ruka, zaštita, oslonac. Nedostaje i danas.
Ipak, upravo ta praznina postala je pokretač.
Oca pamti u uniformi. Ljubav prema vojsci rodila se iz sjećanja i priča o hrabrosti branilaca. Još kao dječak maštao je da postane vojnik.
– Moj dječački san bio je da budem vojnik. I taj san se ostvario – govori Selimović.
Simbolika mjesta: od izbjeglice do oficira
Oružanim snagama BiH priključio se 2012. godine. Nakon godina službe, u decembru 2025. zvanično je promovisan u oficira.
Promocija je održana u kasarni Dubrave u Živinicama.
Upravo u taj krug kasarne Mesud je stigao kao osmogodišnji dječak – izbjeglica iz Srebrenice.
Tri decenije kasnije, na istom mjestu, stoji uspravno u uniformi oficira.
– Svi koje volim bili su tu, ali cijelo vrijeme sam mislio na oca. Siguran sam da bi tog dana bio najponosniji na mene.
Zato je i napisao samo jednu rečenicu.
„Ponosan na mene bi bio.“
U toj rečenici, kaže, stala je cijela njegova priča.
Srebrenica kao trajna veza
Veza sa Srebrenicom nikada nije prekinuta.
Otac mu je ukopan u Memorijalnom centru Potočari. Svaki povratak u Srebrenicu je i susret sa mezarima, sjećanjima i prošlošću koja ne prolazi.
Ali Mesud ne dozvoljava da ga prošlost definiše samo kroz bol.
– Čast mi je služiti svojoj državi i nositi ovu uniformu. Ova uniforma je simbol odbrane. Stojim iza zakletve da ću braniti suverenitet i integritet Bosne i Hercegovine – kaže.
Za Srebreničanina, za pripadnika naroda kojem je bio namijenjen nestanak, to ima posebnu težinu.
Od borbe u ringu do borbe za snove
Mesud Selimović nije samo oficir. On je i jedan od najuspješnijih kick-boksera Bosne i Hercegovine. Više od 20 godina aktivno trenira, a prošle godine potpisao je ugovor s Gloryjem – najjačom svjetskom kick-bokserskom organizacijom.
Sport i vojska, kaže, imaju mnogo toga zajedničkog.
– Kick-boks vas uči da primite i najjače udarce, da ih izdržite i da nastavite dalje. Samo tako možete izaći kao pobjednik.
Upravo ta filozofija prati ga kroz život.
Primio je udarce koje nijedno dijete ne bi smjelo primiti. Ali nije pao.
Poruka generaciji bez očeva
Mesudova priča nije samo lična. Ona je simbol generacije koja je odrastala bez očeva, ali nije odustala od snova.
Njegova poruka mladima je jednostavna:
– Nikada ne odustajte. Sve što zacrtamo u glavi može se ostvariti. Ne postoji prepreka koja vas može zaustaviti ako ste odlučni. Ključ svega je pobjednički mentalitet.
Dječak iz Srebrenice danas je oficir Oružanih snaga BiH.
I možda je upravo tih pet riječi – „Ponosan na mene bi bio“ – najjača potvrda da zlo nije pobijedilo.
