data-nosnippet>
Dolazak mubarek mjeseca ramazana porodicu Kurtović i ove godine vraća na 19. februar 2020. godine – dan kada je u terorističkom napadu u njemačkom gradu Hanau ubijen njihov dvadesetogodišnji sin Hamza Kurtović.
Šesta godišnjica zločina zatekla je Dijanu i Armina Kurtovića na mjestu na koje gotovo svakodnevno dolaze – pored mezara svog sina na glavnom gradskom groblju u Hanau. Tišina mezarja za njih je postala prostor sjećanja, ali i borbe koja traje već šest godina.
– Prošlo je šest godina od ubistva mog Hamze, ali kao da se sve jučer dešavalo. Borimo se da prihvatimo da se Hamza nikada neće vratiti. A borimo se i sa kompletnom gradskom strukturom koja je stopostotno zakazala kada se sve to dešavalo – kaže Armin Kurtović.
“Sve što sam rekao, to se i dokazalo”
Odmah nakon dženaze započeo je pravnu bitku, uvjeren da se tragedija nije mogla dogoditi bez ozbiljnih institucionalnih propusta.
– Ubica nikada nije smio imati oružje. Telefon za hitne slučajeve u policiji bio je u kvaru dvadeset godina. Požarna vrata u objektu gdje je Hamza ubijen bila su zaključana. Ljudi to u Njemačkoj ne znaju, nisam ni ja znao, ali sam naučio – ističe.
Postupak je danas pred Ustavnim sudom u Karlsruheu, a ako bude potrebno, najavljuje i obraćanje Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu.
– Ako treba, ići ćemo do kraja – poručuje.
“Nudili su nam sve, ali mi tražimo pravdu”
Kurtović tvrdi da su mu u početku nuđene različite “olakšice” i pogodnosti, ali da je porodica to odbila.
– Kompletan sistem je htio da me potkupi, ali mi to nismo htjeli. Ne radi se tu više o meni, već o mom rahmetli Hamzi – kaže.
Borba je ostavila ozbiljne posljedice po njegovo zdravlje – doživio je tri moždana udara i ostao djelimični invalid, ali kaže da neće stati.
– Samo prošle godine dali smo 150.000 eura advokatima. To su samo troškovi pravne borbe. Ne tražim nikakav novac. Tražim odgovornost – ističe.
Izostanak podrške iz BiH
Posebno ga boli, kaže, što porodica nije dobila institucionalnu podršku iz Bosne i Hercegovine.
– Gledao sam druge porodice kako dobijaju podršku svojih država – ulice, parkove, biblioteke nazvane po njihovoj djeci. Moj Hamza to nije dobio. Pomogli su nam pojedinci, ali institucije nisu – kaže.
Sjećanje koje ne blijedi
Sjećanje na posljednji susret i dalje ga proganja.
– Došao je kući, istuširao se, večerao i rekao da ide do kafića u komšiluku. To je bio naš posljednji susret. Da sam ga barem još jednom zagrlio – govori Armin, dok stoji pored mezara sina.
Porodica svake godine u ramazanu organizuje iftar za Hamzu, a tako će biti i ove godine.
Podršku im pruža i glumac bh. porijekla Edin Hasanović, koji je, kako navodi Kurtović, tražio dozvolu da u jednoj njemačkoj seriji koristi ime Hamza.
– Dok god bude glumio, bit će Hamza – kaže Armin.
Na kraju, dok govori o šestogodišnjoj borbi, priznaje da su suze i dalje tu.
– Ni sam više ne znam odakle mi suze, ni kod mene ni kod moje supruge Dijane. Kada pomislimo da smo ih sve isplakali, one se uvijek iznenada pojave. Naši životi su se kompletno promijenili.
Borba, poručuje, traje sve dok pravda ne bude zadovoljena.
