data-nosnippet>
Mlada Sarajka Đana Bešlić podijelila je potresno iskustvo iz centra Sarajeva koje ogoljava svakodnevne prepreke s kojima se suočavaju osobe u invalidskim kolicima – i to u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.
„Svi koji me znaju, znaju da volim izlaske iz kuće. Međutim, od prošle godine uglavnom sjedim kod kuće, gledam kroz prozor kako snijeg pada i slušam na televiziji kako radnici KJKP Rad uspješno čiste grad“, započinje Đana svoju ispovijest.
Nakon 17 dana bez izlaska, iskoristila je topliji dan i topljenje snijega da s majkom pokuša napraviti kratku šetnju – od Marindvora do centra Importanne. Iako plan jednostavan, stvarnost je bila sve osim toga.
„Na kraju zebre – stubić. Tačno na sredini mojih kolica“
Krenule su „pogrešnim putem“, desnom stranom saobraćajnice prema Ilidži. Malo po očišćenoj pješačkoj stazi, malo po snijegu – ali su išle dalje. Problem je nastao kod pješačkog prelaza od Tehničke škole prema Muzejima.
„Prešle smo pješački, tramvajsku prugu i čekale zeleno svjetlo da pređemo još jednu saobraćajnicu. Tada smo shvatile da ne možemo preći zebru. Na njenom kraju, u uskom očišćenom prolazu, dočekao nas je čelični stubić – tačno na sredini mojih kolica“, piše Đana.
Panika na kolovozu
Zeleno svjetlo na semaforu traje kratko, a vozila su već krenula.
„Panika! Ostajemo na kolovozu dok automobili nailaze. Rizikujući svoju sigurnost i sigurnost vozača, vraćamo se nazad prema Tehničkoj školi“, navodi ona.
Posebno ističe težinu situacije za svoju majku, koja je gura u kolicima i s kojom se morala vratiti istim, već prijeđenim putem – sve do Alte, pa tek onda prema Importanne centru.
„Ovo je staza za invalide? Nemojte zalutati kao ja“
Đana s gorčinom zaključuje:
„Znači, ovo je staza za invalide. Nemojte zalutati kao ja.“
Iako je sretna što je barem izašla iz kuće, osjećaj gorčine ostaje.
„Shvatam da u ovom gradu, glavnom gradu BiH, odgovorni ne misle o nama. Teško nam je, ali mi smo tu. Prolaznici su često susretljivi, ali boli činjenica da niko od odgovornih ne misli da postoje ljudi koji su nepokretni i koji, isto kao i zdravi, žele da prošetaju svojim gradom.“
Glas koji se mora čuti
Na kraju, Đana ističe da je tekst nastao uz veliku pomoć njene majke, ali poruka je jasna i snažna: Sarajevo još uvijek nije grad jednakih mogućnosti.
Ovo nije priča o jednom stubiću.
Ovo je priča o sistemu koji ne vidi.
View this post on Instagram
