U vremenu u kojem se svi zaklinju u ekonomski oporavak, maloprodajni sektor u Federaciji Bosne i Hercegovine iz dana u dan gubi tlo pod nogama. Brojevi, hladni i neumoljivi, razotkrivaju jednu tihu krizu koja se već mjesecima širi među rafovima prodavnica, između blagajni i skladišta – tamo gdje su donedavno stajali radnici, sada zjape praznine.
Prema zvaničnim podacima Porezne uprave FBiH, od novembra prošle godine pa sve do marta 2025, sektor maloprodaje ostao je bez gotovo 2.000 radnih mjesta. U pet mjeseci, broj zaposlenih je pao za više od tri posto – sa 62.449 na 60.513 radnika. To znači da je svakog dana u tom periodu u prosjeku po 13 ljudi ostajalo bez posla. Bez najave, bez naslova, bez pompe. Tišina i otkazi.
Ovo se dešava u sektoru koji ne obuhvata prodaju automobila i motocikala, već se odnosi na onu najosnovniju maloprodaju – onu koja je, uz sve slabosti bh. ekonomije, dosad bila stub preživljavanja i zapošljavanja.
Ali sada, kada kupovna moć građana pada, a računi rastu, sve manje ljudi ulazi u trgovine s namjerom da kupi, a sve više samo razgleda i odlazi praznih ruku. I trgovci to osjećaju. Ne samo na blagajni, nego i u kancelarijama, u kadrovskoj službi, gdje se smanjuje broj radnih sati, a onda i broj radnika.
Ostale vijesti
Ni statistika ne laže. Federalni zavod za statistiku objavio je da je ukupni kalendarski prilagođeni promet u maloprodaji u martu ove godine bio manji za 0,8 posto u odnosu na mart 2024. Još ozbiljniji je pad u osnovnoj maloprodaji, koji iznosi čak 4,1 posto. A ako se vratimo još dva mjeseca unazad, slika je još sumornija – promet je pao i u januaru (1,2 posto) i u februaru (1,3 posto). Tri mjeseca zaredom – isti trend. Nema laži, nema obmana.
Dok se nadležni bave dnevnom politikom i razmjenjuju saopćenja, sektor koji drži puls svakodnevnog života – trgovina – polako se urušava. I ono što najviše boli jeste to što niko ne zvoni na uzbunu. Niko ne govori o tome šta će biti s onima koji su izgubili posao, niti o tome kako će se ovaj pad reflektovati na budžetske prihode, potrošnju, pa i samu socijalnu stabilnost.
Ostaje samo pitanje: ako se ni sektor koji je hranio i zapošljavao najviše ljudi više ne može održati na nogama – šta nam onda ostaje?
Više na webu