Slavica i Đorđe Đurić iz Brčkog žive život ispunjen srećom i ljubavlju. Nakon što su oboje prošli kroz teške razvode, pronašli su sreću jedno u drugome i već 18 godina su u braku.
Đorđe nema nasljednike iz prethodnog braka, dok Slavica ima troje djece i četvoro unučadi. Iako nemaju zajedničkog djeteta, njihova sudbina se iz temelja promijenila kada su pronašli napuštenog mališana od 11 mjeseci. Slavica je slučajno ugledala bebu pored kontejnera, a od tog trenutka njihov život je dobio novu dimenziju.
“Vidjela sam malo dijete pored kontejnera. Bilo je u krastama, a noge su mu bile povrijeđene. Ne mogu opisati taj trenutak; suze su mi krenule… U blizini se nalazio Socijalni rad, pa sam utrčala s djetetom u rukama i vikala. Policija je brzo došla, a odmah smo otišli u bolnicu. Procijenili su da ima oko 10-11 mjeseci. Dijete je bilo izmučeno. To je bio zaista strašan trenutak”, ispričala je Slavica, prisjećajući se tog dramatičnog događaja.
Odmah je pozvala muža, koji je bio na poslu, i ispričala mu šta se dogodilo. Dok mu je uznemireno objašnjavala situaciju, čula je samo sa druge strane slušalice: “Samo ga donesi kući.”
“Bio sam na poslu kada mi je javila da je našla dijete. Rekla mi je da ne smije ostati na ulici. Ako su ga već bacili, neće ostati na ulici, biće kod nas”, ispričao je Đorđe.
Nadležni organi su brzo otkrili da se dječak zove Ismar i da ga je njegova biološka porodica potpuno odbacila, ne želeći da brinu o njemu. U domu Slavice i Đorđa, Ismar je donio veliku radost i ljubav.
“To mora sud da reši. Ne znam šta će biti, ali volim da ostane. Iako imam svoju djecu, ja sam ga od malena othranila. Kada ležimo da spavamo, on poljubi mene i Đorđa i tako legnemo”, kaže Slavica, dok Đorđe dodaje: “On je moja duša. Ne mogu opisati kako se osjećam. To je dijete koje je priraslo mom srcu, i ne mogu više zamisliti život bez njega. Spremni smo dati sve za njega, čak i život.”
Ismarova pripadnost muslimanskoj porodici za njih ne predstavlja prepreku.
“Nismo se pitali ko je ko, niti koja je vjera. Čak ni danas ne pitam, posebno kada su ovako mala djeca u pitanju”, ističe Slavica, dok se Đorđe slaže: “Odrastao sam u vrijeme kada su nacionalnost i vjera bile poslednje što se pitalo. Sada se ponovo postavlja pitanje ljudskosti. Ako smo ljudi – budimo ljudi. Ovo dijete odrasta u pravoslavnoj porodici i neće osjetiti ni trenutka zapostavljenosti.”
Đorđe nikada nije dozvolio da mališan razvije lažnu sliku o svojoj porodici, kako bi izbjegao eventualne psihičke probleme. Ismar ih ne oslovljava kao “tata” i “mama” ili “baba” i “dedo”.
“Nikakve iluzije ne dozvoljavam. Psihološki bi to kasnije moglo da ga košta. Neka zna svoju istinu. Nije mi lako kada se vrati s igrališta i kaže da mu je drug otišao s mamom i onda pita gdje je njegova mama. Teško mi je. Kažem mu da će mu mama doći i da sada nije tu. Lažem ga i tako. Zaplačem. Teško je to”, iskreno priznaje Đorđe.
Ismar je izrastao u zdravog, veselog i razdraganog dječaka, zahvaljujući ljubavi Slavice i Đorđa, koji ga neizmjerno vole. Ova dirljiva priča snimljena je prije tri godine, pa nije poznato da li još uvijek živi u njihovom domu, ali je sigurno da je unio svjetlost u njihove živote.
