Grad smješten na granici između Bosne i Hercegovine i Hrvatske svakodnevno svjedoči izazovima s kojima se suočava bošnjačka zajednica povratnika. Nekada brojna i vitalna, danas je ova zajednica pogođena migracijama, starenjem i društvenim podjelama, te prolazi kroz proces postepenog nestajanja.
Bosanska Kostajnica, koja je prije rata bila mjesna zajednica Općine Bosanski Novi, danas ima status samostalne općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, ovdje je živjelo 1.707 muslimana, dok podaci iz popisa iz 2013. godine pokazuju da sada broji 1.460 Bošnjaka. Većina ih je zaposlena izvan granica Bosne i Hercegovine, ali još uvijek posjeduju imovinu u Bosanskoj Kostajnici.
Haris ef. Ahmić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Bosanska Kostajnica, vodi Azizija džamiju od 2002. godine i prisjeća se vremena neposredno nakon rata, kada je došao u ovaj grad. Prema njegovim riječima, tada je u Bosanskoj Kostajnici živjelo oko 800 Bošnjaka povratnika. Danas ih ima jedva 400, a većina njih su stariji od 60 godina. Smatra da su visoka stopa mortaliteta i iseljavanje u zemlje Evropske unije doveli do dramatičnog smanjenja broja stanovnika.
Danas mektepska djeca, njih 25, predstavljaju budućnost ove zajednice, ali je zabrinjavajuće da u srednjim školama ima jedva desetak učenika. Iako se povratak najčešće događa u penzionerskim godinama, ef. Ahmić ističe da odlazak mladih ne mora nužno biti posljedica ekonomske situacije.
“Posla ima, i nije kao što je nekad bilo. Danas su plaće u prosjeku iznad 1.000 KM. Dvije fabrike stalno traže radnike, posebno majstore, kojih gotovo i nema”, naglašava Ahmić. Dodaje da je odlazak postao više trend nego stvarna potreba. “Ovdje možeš živjeti kvalitetnije nego u Evropskoj uniji, samo treba raditi”, dodaje on.
Međutim, za starije povratnike situacija je drugačija. Osman Tatić, penzioner iz Austrije, često dolazi u Bosansku Kostajnicu zbog dženaza i planira provoditi više vremena ovdje kada njegova supruga ode u penziju za dvije godine. “Zdravstvena zaštita nam je najvažnija, posebno zimi kada se uglavnom liječimo vani, a onda ljeti dolazimo u Kostajnicu. Ipak, tokom zime ovdje gotovo da nema naroda”, priznaje Tatić. Iako ih nostalgija vuče natrag, prazne ulice grada često obeshrabruju povratnike.
Fatima Kulenović, udovica koja živi sama, kaže da je život povratnika usko vezan za vjerske aktivnosti. “Naše okupljanje oko džamije, tevhidi, četeresnice – to je ono što nas održava. Ali svaki dan je sve pustije, narod odlazi, a malo ko se rađa”, kazala je.
Politička zastupljenost Bošnjaka također je opala. Ef. Ahmić navodi da je nekada u Skupštini Općine bilo pet bošnjačkih odbornika, ali danas je ostao samo jedan. “Realna snaga Bošnjaka ovdje bi trebala biti tri odbornika, ali zbog nezainteresiranosti dijaspore i lokalnog stanovništva, kao i unutarnje nesloge, naš politički utjecaj je znatno oslabljen”, objašnjava on.
Još jedan problem koji pogađa zajednicu je nedostatak obrazovanog kadra. “Naši ljudi ne šalju djecu na fakultete, dok su srpske porodice mnogo ambicioznije po tom pitanju. Islamska zajednica je spremna stipendirati svakoga ko želi studirati, ali interes je veoma mali”, kaže ef. Ahmić, ističući da zajednica u velikoj mjeri ovisi o entuzijazmu pojedinaca.
Iako je bošnjačka zajednica u Bosanskoj Kostajnici oslabljena, ne predaje se. Njih i dalje vežu nostalgija i ljubav prema rodnom kraju. Međutim, s obzirom na trenutne trendove, trajni povratak i obnova zajednice čine se sve neizvjesnijim. Unatoč tome, vjeruju da bi se zajednica mogla revitalizirati uz podršku viših nivoa vlasti, posebno Federacije Bosne i Hercegovine.
