Dok Bosna i Hercegovina obilježava Dan državnosti, u gradovima se podižu zastave, drže svečani govori i šalju poruke o zajedništvu, jedna mlada žena iz Krajine pakuje kofer – odlučnija nego ikad da napusti zemlju za koju je njen otac dao život.
Mirela Salkić, zlatna studentica i profesorica, kćerka umrlog demobilisanog borca Kasima Salkića, objavila je bolnu ispovijest koja je pogodila mnoge građane. Njene riječi su optužnica protiv sistema koji nagrađuje podobnost, a kažnjava sposobnost; društva koje se kune u borce, ali okreće leđa njihovoj djeci.
„U snijegu stoji moj kofer. U njemu život — presavijen, odbačen“, piše Mirela.
Iako iza sebe ima zvanje zlatnog studenta, najbolji prosjek na fakultetu, brojne certifikate i priznanja, volonterski rad i sve uvjete koje bi zdravo društvo smatralo ponosom, njen kofer sadrži i dokument koji je trebao biti prednost – uvjerenje da je dijete umrlog borca. Kako kaže, „u ovoj zemlji vrijedi manje od prazne fascikle“.
Mirela opisuje borbu kroz više od 100 konkursa, stotine potrošenih maraka na takse i uvjerenja, ali nijednu šansu da pokaže svoje znanje. Prednost su, tvrdi, imali „nečije snahe“, djeca moćnih i oni koji nikada nisu bili na javnoj evidenciji.
Otvoreno proziva Općinskog načelnika Velike Kladuše i njegov savjetnički krug, Ministarstvo obrazovanja koje je odbijalo žalbe bez pravnog utemeljenja, te Jasmina Hušića za politička obećanja koja su nestala čim je došao na funkciju.
„Umorili ste me. Nepravda me umorila. U mojoj zemlji vrijedi sve osim znanja i obraza“, poručuje Mirela.
U svom obraćanju premijeru Federacije BiH dodaje: „Ne molim za sebe. Molim za one poslije mene – da ne pakuju kofer pred Dan državnosti. Moj babo vam je dao državu. A vi meni niste dali ni priliku.“
Ispovijest završava riječima koje su postale simbol izgubljenog naraštaja: „Odlazim. Ne zato što želim. Nego zato što ova zemlja za mene nije imala mjesta.“
Dok država slavi svoj rođendan, njena djeca odlaze tiho, noseći diplomu u jednoj ruci, a kofer u drugoj.
