Godinu nakon tragedije na dalekovodu: Kćerka stradalog radnika Elektrodistribucije traži istinu i odgovornost – „Mog babu su ubili“

Prošla je godina dana otkako je u bihaćkom naselju Ripač, prilikom pada s dalekovoda, smrtno stradao 57-godišnji Bejtić Hazim, radnik Elektrodistribucije. I dok je slučaj u institucionalnom smislu ostao bez jasnog epiloga, njegova kćerka danas javno progovara, tražeći istinu, odgovornost i pravdu za smrt svog oca.

Podsjetimo, tragedija se dogodila 14. oktobra 2024. godine u poslijepodnevnim satima. Prema informacijama MUP-a Unsko-sanskog kantona, radnik je prilikom pada zadobio teške tjelesne povrede opasne po život. Iako su policija i hitna pomoć brzo reagovali, unesrećeni je preminuo tokom transporta u Kantonalnu bolnicu u Bihaću.

O događaju je tada obaviješteno Kantonalno tužilaštvo, a uviđaj su, pod njihovim nadzorom, vršili pripadnici Policijske stanice Bihać zajedno s kantonalnim inspektorom za zaštitu na radu.

Godinu kasnije, njegova kćerka Elma javno iznosi svoju bol i ogorčenje, poručujući da smrt njenog oca nije bila nesretan slučaj.

„Ovo nije nesreća, ovo je sramota. Tek kad nečija glava padne, odjednom se ‘pojača snaga za rad’ i pričaju se bajke o boljim uslovima. Mog babu su ubili“, navodi ona u emotivnoj objavi.

Ističe da su mještani Srbljana danima i noćima bili bez struje, dok su, kako tvrdi, na teren slani ljudi koji nisu stručni i koji nisu adekvatno osposobljeni za ovako opasan posao.

„Dok nestručnost i nemar ubijaju, običan narod ispašta. Život mog oca nije bio cijena koju ste smjeli platiti“, poručuje.

Podsjeća i na ratni put svog oca, navodeći da je bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine i jedinice „Tigrovi“ od prvog dana, te da je preživio teške borbene akcije, uključujući i opkoljavanje na Kumarici, gdje su poginula dva njegova tečića.

„Preživio je rat, a stradao na dalekovodu“, navodi njegova kćerka.

Iza stradalog radnika ostale su tri kćerke, koje, kako kaže, imaju pravo biti ponosne na svog oca – tihog, poštenog čovjeka koji je radio, borio se za porodicu i za državu.

„Niko nije odgovarao. Niko se nije zapitao. Kao da je jedan čestit insan mogao samo nestati. Ali nije. Ne u mom srcu, ne u njegovom mezaru i ne pred Allahom“, poručuje ona.

Na kraju ističe da neće šutjeti, bez obzira na pritiske i tišinu institucija.

„Moj babo nije broj, nije slučaj, nije papir. On je moj otac. I dok god dišem, nosiću njegovu nepravdu kao zavjet. Kad ljudska ruka zakaže, Božija ne zakazuje“, zaključuje.