Istočni Mediteran u prvoj četvrtini 21. vijeka izrastao je u jednu od najnestabilnijih geopolitičkih regija svijeta, gdje se anarhična struktura međunarodnog sistema ogolila do krajnjih granica. Borba za kontrolu nad energetskim resursima i pomorskim jurisdikcijama odavno je prevazišla ekonomski okvir i postala pitanje strateške i ontološke sigurnosti država uključenih u sukob interesa.
Tripartitni savez kao instrument obuzdavanja Turske
Deseti tripartitni samit Izraela, Grčke i grčko-kiparske administracije Južnog Kipra (GCASC), održan u Tel Avivu, potvrdio je da se saradnja ovih aktera kreće ka višem, institucionaliziranom nivou. Ovaj savez sve otvorenije djeluje kao mehanizam „ponovnog obuzdavanja“ Turske i njene doktrine „Plava domovina“, koja Ankara vidi kao temelj svog pomorskog suvereniteta.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu dodatno je zaoštrio retoriku porukom upućenom Ankari da „oni koji sanjaju o carstvu trebaju ga zaboraviti“. Takve izjave, kako prenosi Turkiye Today, ne predstavljaju klasičnu diplomatsku komunikaciju, već ideološki izazov i pokušaj očuvanja regionalnog statusa quo, koji dodatno produbljuje sigurnosnu dilemu u regiji.
Militarizacija statusa quo u istočnom Mediteranu
Geopolitičke tenzije u istočnom Mediteranu ušle su u fazu otvorene sekuritizacije. Saradnja Izraela, Grčke i grčkog Kipra više nije ograničena na političku koordinaciju, već se manifestuje kroz transfer sofisticiranih vojnih tehnologija i integraciju odbrambenih kapaciteta.
U tom kontekstu, isporuka i planirano raspoređivanje izraelskog sistema protuzračne odbrane „Željezna kupola“ na Kipru i u Egeju predstavlja strateški potez usmjeren na ograničavanje operativne fleksibilnosti Turske i neutraliziranje njene nadmoći u bespilotnim letjelicama i raketnim kapacitetima.
Kipar kao geostrateško uporište
Jedna od najosjetljivijih posljedica ovog procesa jeste nova uloga Kipra, koji se u izraelskim strateškim analizama sve češće opisuje kao „nosač aviona“ u istočnom Mediteranu. Time ostrvo prestaje biti prostor potencijalnog političkog rješenja i postaje napredno vojno uporište.
Za Izrael, Kipar služi kao logistička baza i osmatračnica u slučaju šireg regionalnog sukoba, dok za Tursku takav razvoj događaja znači direktno ugrožavanje njenih pomorskih i sigurnosnih interesa.
Asimetrični odgovor Ankare
Ankara na pokušaje obuzdavanja ne odgovara isključivo vojno. Turska razvija višedimenzionalnu strategiju koja obuhvata vojno odvraćanje, geoekonomiju i diplomatiju. Projekti poput „Razvojnog puta“ i „Srednjeg koridora“ pozicioniraju Tursku kao ključni logistički i energetski most između Azije, Bliskog istoka i Evrope.
Istovremeno, vojne vježbe poput „Plava domovina 2025“ i raspoređivanje domaćih fregata dodatno jačaju sposobnost projekcije sile i asimetrično neutraliziraju pokušaje uspostavljanja novih sigurnosnih barijera u regiji.
Kiparsko pitanje kao ključ regionalne stabilnosti
U aktuelnoj geopolitičkoj jednačini kiparsko pitanje daleko prevazilazi lokalni spor. Model „federalnog ujedinjenog Kipra“, koji zagovara tripartitni savez, Ankara vidi kao diplomatski instrument za potiskivanje turske pomorske jurisdikcije i suverenih prava.
Zbog toga Turska insistira na rješenju dvije države, smatrajući da se dugoročna stabilnost u istočnom Mediteranu ne može postići bez njenog aktivnog učešća kao ravnotežnog faktora.
Zaključak: Realpolitika umjesto isključenja
Iako se istočni Mediteran sve više gura prema logici „igre s nultom sumom“, pokušaji stvaranja trajnog antiturskog bloka imaju ograničen domet. Tehnološki napredak Turske, njena geoekonomska uloga i strateška pozicija čine politiku isključenja dugoročno neodrživom.
Regionalna stabilnost može se postići samo kroz model koji priznaje realnost na terenu i uključuje Tursku kao nezaobilazan faktor ravnoteže u istočnom Mediteranu.
