Danas se navršavaju dvije godine od jednog od najstravičnijih zločina u poslijeratnoj BiH, kada je Nermin Sulejmanović u Gradačcu ubio tri osobe, među njima i Nizamu Hećimović, a potom izvršio samoubistvo. Tetka ubijene Nizame, Zijada Vuković-Pamuković, prisjetila se tih teških dana i osjećaja bespomoćnosti.
– Svako jutro, svako moje buđenje, imam osjećaj da je tu negdje, vidim kako plače, a ja joj ne mogu pomoći – kaže Zijada.
“Šta sam mogla?”
Sjeća se kontakata s nadležnim institucijama od 4. do 11. avgusta, kada su, tvrdi, svi bili upoznati s prijetnjama i bilo je vremena da se reagira.
– Ne može niko da ne bude kriv, a da niko ništa nije uradio tih dana. Znate koliko je sedam dana kad vodite borbu s nekim i čekate da vam dođe na vrata. Pa gledate svoje dijete u krvi, da ti odvodi, a ne možeš ništa uraditi… Šta sam mogla da uradim kad mi policija kaže – neka je ona kući, mi smo blizu, doći ćemo i pomoći. Ja sam tim riječima vjerovala – govori kroz suze.
Kuća u kojoj se krio
Nakon trostrukog ubistva, mobitel počinitelja poslan je na vještačenje. Porodica tvrdi da sadržaj još uvijek nije poznat, iako ih zanima ko mu je otkrio lokaciju Nizame noć prije zločina.
Avgust je, kaže Zijada, najteži mjesec u njenom životu, ali poručuje da neće odustati od borbe za sistem koji će brže i adekvatnije reagirati.
Ostale vijesti
– Ja živim u kući gdje se sve desilo, nije to baš tako jednostavno. Da niko za to nije kriv – ne mogu da shvatim. Mnogo je žrtava već palo. Valjda ćemo se probuditi iz ovog svega. Sama ne mogu promijeniti svijet – zaključuje Nizamna tetka.
