Zastupnik u Narodnoj skupštini RS i lider stranke Za pravdu i red Nebojša Vukanović na svom blogu objavio je skandalozan tekst u kojem kritikuje vlasti u Istočnom Sarajevu, jer ljud iz FBiH danas kupuju stanove na njegovoj teritoriji. U ovom tekstu se navodi podatak da “čak” 700 osoba iz Federacije posjeduju stanove u RS, te na kraju ultranacionalistički aparthejdski i deplasirano zaključuje: “Mi smo željeli da napravimo novi grad, na našoj zemlji i da njime upravljamo. To što su nam zabranili da se grad zove Srpsko već Istocno Sarajevo ne znači da ono to više nije. Ako ovako nastavimo ono neće jos dugo biti naše!”
Uzalud se poslije Vukanović posipao pepelom tvrdeći da je onn navodno “samo ukazivao da nije sporno što Bošnjaci ili bilo koji drugi narod kupuje stanove u Istočnom Sarajevu, već da je ekonomska politika SNSD-a i Dodika dovela do toga da Srbi to nisu u mogućnosti.”
No, da njemu i njegovoj stranci to stvarno bila namjera, onda ne bi prebrojavao ljude iz FBiH sa stanovima u RS i izvodio zaključke da Srbi nisu gradili sebi grad da bi ga drugi narodi nasljevali, što je ultranacionacionalistički i anticivilizacijski stav.
To da su osnivači i rukovodioci Republike Srpske, danas haški osuđenici za genocid i masovne zločine, htjeli da naprave etnički čistu srpsku državu te etnički čisto novo “srpsko Sarajevo” je jasno i, uostalom, i sudski presuđeno.
Snaga tržišta
No, ono što nacionalistički i politički umovi često zanemaruju kada pokušavaju realizirati svoje manje ili više zloćudne ideje jesu snaga tržiša i ekonomije koji funkcionišu po svojim prirodnim zakonima i koji, poput nabujale rijeke, prije ili kasnije ruše sve prepreke i uspostavljaju prevlast svoje logike. Politika to može, kao što i uporno radi, pokušavati kočiti, poremetiti, zaustaviti, no na kraju će biti poražena.
Mogao se na livadama pored Sarajeva graditi i sanjati grad koji će ostati vječito izdvojen i vječito čisto srpski, no ono što se nije moglo izbjeći su ekonomski zakoni. Naime, taj je taj “grad” po svom geografskom položaju de facto u Sarajevu. On je nasljonjen na tržište od 450.000 ljudi i prije ili kasnije, da bi uopće opstao, morao je početi poslovati, trgovati i sarađivati s ljudima u Sarajevu, što nužno vodi ka prirodnoj integraciji i međuzavisnosti ljudi u dva dijela grada.
Stoga, proces koji se danas dešava – da većina ljudi iz Istočnog Sarajeva radi u federalnom dijelu grada, kako u institucijama, tako i privatnim firmama kojih ima neuporedivo više s boljim ponudama poslova nego u Istočnom Sarajevu, kao i da ljudi iz federalnog dijela Sarajeva počnu kupovati stanove u Istočnom Sarajevu koji su zbog svoje lokacije cjenovno daleko povoljniji, a isplati ih se uzeti jer si i dalje de facto tu u gradu – nešto je što se moralo prije ili kasnije desiti bez obzira na sve nacionalističke projekte i snove.
Srećom, prihvatili smo evropske zakone po kojima u našoj državi imamo pravo slobode kretanja i stanovanja te nema te šovinističke politike koja dugoročno može spriječiti nekog pojedinca da kupi nekretninu tamo gdje mu to odgovara.
Logika kapitala
Kao što će uostalom svaki poduzetnik i investitor prodati stan ili bilo koji drugi proizvod onome ko ga želi, jer teško da ima te budale koja će se odreći novca i profita zato što mu se možda ne sviđa etnička, vjerska ili politička pripadnost kupca. Da tako djeluje, ne bi dugo opstao u biznisu, a lični finansijski interes i njeno veličanstvo pohlepa je nagon koji kod ogromne većine ljudi nadjačava bilo kakav nacionalni, vjerski, politički i ideološki osjećaj, iako će to rijetko ko priznati. I hvala Bogu da je tako.
Stoga, integracija Sarajeva i Lukavice proces je koji će se nastaviti na ekonomskim osnovama i koji se ne može zaustaviti, a da nema te nacionalne i entitetske granice on bi tekao i daleko brže i efikasnije.
Tržište i privatno vlasništvo su motor integracije Bosne i Hercegovine (i šire).
Kapitalizam teži da ukida granice, dok nacionalizam teži da ih ojača, i da se raznim protekcionističkim mjerama i barijerama, koje u pravilu objašnjava borbom za prava svoje nacije i njenih radi (što Vukanović upravo radi), zaštiti od njegovih rezultata.
No, to je politika koja u konačnici nužno završava u porazu.
Za kraj da citiramo ekonomskog nobelovca:
“Velika je vrlina slobodnog tržišnog sistema to što ga nije briga koje su boje ljudi; nije ga briga koje su vjere; važno je samo mogu li proizvesti nešto što želite kupiti. To je najučinkovitiji sistem koji smo otkrili kako bismo omogućili ljudima koji se međusobno mrze da sarađuju i pomažu jedni drugima”.
Milton Friedman
