Danas je objavljena vijest da je preminuo Slavko Aleksić, bivši komandant paravojne formacije poznate kao „Novosarajevski četnički odred“, koji je tokom rata bio jedno od prepoznatljivih imena na linijama koje su dijelile opkoljeno Sarajevo. Njegovo ime ponovo je došlo u fokus javnosti zbog uloge koju je imao tokom egzodusa srpskog stanovništva iz Sarajeva početkom 1996. godine, nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Krajem 1995. i početkom 1996. godine Sarajevo je ušlo u jednu od najosjetljivijih faza svoje savremene historije. Povratak naselja poput Grbavice, Ilidže, Vogošće i drugih dijelova grada pod jurisdikciju Federacije BiH izazvao je masovni odlazak srpskog stanovništva, koji se odvijao u atmosferi straha, neizvjesnosti i dubokih ratnih trauma.
U tom procesu važnu, ali izrazito kontroverznu ulogu imali su pojedinci iz ratnih struktura, među kojima i Slavko Aleksić, piše Avaz. Zbog svoje ratne pozicije i autoriteta koji je imao među dijelom srpskog stanovništva, Aleksić je i nakon potpisivanja mira zadržao značajan utjecaj u naseljima koja su se nalazila pod kontrolom Vojske Republike Srpske.
Početkom 1996. godine, u trenutku kada su međunarodne snage IFOR-a preuzele sigurnosni nadzor nad gradom, Aleksić se uključio u organizaciju i logistiku odlaska Srba iz Sarajeva. Prema svjedočenjima stanovnika i kasnijim medijskim izvještajima, djelovao je kao svojevrsni koordinator, pružajući informacije o rokovima povlačenja, pravcima kretanja i mjestima okupljanja konvoja koji su se upućivali prema Istočnom Sarajevu i istočnoj Hercegovini.
Njegov autoritet nije bio institucionalne prirode, već je proistekao iz ratne hijerarhije i straha koji je pratio njegovo ime. Pojavljivao se na punktovima, u naseljima i improviziranim štabovima, često u društvu bivših pripadnika paravojnih jedinica, uvjeravajući stanovništvo da u Sarajevu, kako je govorio, „nema budućnosti za Srbe“ i da je odlazak jedina opcija.
Takva retorika dodatno je pojačavala paniku među ljudima koji su već bili iscrpljeni višegodišnjom opsadom i ratom. Posebno su upečatljive ostale scene sistematskog uništavanja stanova i kuća prilikom odlaska – iznošenje imovine, skidanje stolarije, pa čak i ekshumacije posmrtnih ostataka. Iako ne postoje sudski utvrđene činjenice koje bi Aleksića direktno povezale s naredbama za takve radnje, brojni svjedoci navodili su da su se one odvijale u ambijentu koji su oblikovali lokalni ratni autoriteti, među kojima je Aleksić imao vidno mjesto.
U javnom diskursu Republike Srpske i dijela srpske politike, ovaj egzodus je kasnije često predstavljan kao „organizirano povlačenje“ ili „prisilni odlazak“, pri čemu su osobe poput Aleksića opisivane kao zaštitnici naroda. S druge strane, iz perspektive Sarajeva i brojnih međunarodnih posmatrača, riječ je bila o nastavku ratne politike drugim sredstvima – politikom straha, etničkog razdvajanja i odbijanja reintegracije grada.
Uloga Slavka Aleksića u izvlačenju Srba iz Sarajeva 1996. godine i danas ostaje duboko podijeljena. Za jedne, bio je organizator odlaska i osoba koja je „pomagala ljudima da se izvuku“. Za druge, simbol politike koja je svjesno spriječila mogućnost poslijeratnog suživota i dodatno učvrstila etničke podjele u Bosni i Hercegovini.
Kao i njegova ratna uloga, ni djelovanje Slavka Aleksića tokom poslijeratnog egzodusa nikada nije dobilo sudski epilog. Ostalo je zabilježeno u svjedočenjima, medijskim zapisima i kolektivnom sjećanju Sarajeva, kao dio mračne tranzicije iz rata u mir, obilježene strahom, ideologijom i nerazriješenom odgovornošću.
