tografije koje su se ovih dana pojavile na društvenim mrežama, a koje komentariše Dragan Bursać, više su od puke vizuelne usporedbe dva grada. One su presjek stanja duha, ogledalo društva i jasna poruka o tome koliko su zidovi, murali i poruke na njima zapravo produžetak onoga što se dešava u glavama.
U Banjaluci se, kako Bursać piše, može kritikovati gotovo sve. Smog, bespravna gradnja, investitorsko-mafijaški urbanizam, zagađenje Vrbasa, čak i nova Netflix serija – sve je tema razgovora, rasprava i pametovanja.
Ali kada se fašizam pojavi doslovno pred očima, nacrtan na zidovima grada, tada nastaje tišina.
Murali koji veličaju četničke ideologe, vojvode i ratne zločince stoje javno, jasno i bez ikakvog srama. Imena, godine, simboli – sve je tu. Ono što nedostaje jeste reakcija. Jer, kako to obično ide:
„Ne valja talasati.“
„Nije sad trenutak.“
„Nemoj kvariti atmosferu.“
„Šta će reći ljudi?“
A ljudi su već rekli. Zidovima. Sprejevima. Šutnjom.
Ostale vijesti
Šutnja kao saučesništvo
Bursać jasno poručuje da se o ovome ne govori jer kritika fašizma u Banjaluci znači ispadanje iz „urbane scene“. Znači da nema mjesta u kafani, među „finim ljudima“, u krugu onih koji će radije satima debatovati o arhitektonskoj devastaciji nego jednom rečenicom reći ono ključno – ovo je fašizam.
Ostale vijesti
Kako je primijetio Boris Potočnik, grad koji ima snage da se buni protiv smoga, a nema snage da se pobuni protiv fašizma, već je izgubio zrak. Ili, kako to Bursać parafrazira, problem nije samo zagađen vazduh – problem je filtrirana savjest.
Zidovi govore više nego parole
S druge strane, Sarajevo na svojim ulicama šalje potpuno drugačije poruke. Umjesto glorifikacije zločina, svjetle stihovi, poruke kulture, muzike i sjećanja koje spaja, a ne dijeli. Razlika je očigledna – ne samo na fasadama, nego u vrijednostima koje ti gradovi biraju da javno pokažu.
I zato, zaključuje Bursać, problem nikada nije samo mural.
Problem je šutnja.
Problem je konformizam.
Problem je „urbana raja“ koja zna sve o ekologiji, ali ništa o odgovornosti.
Jer fašizam ne pobjeđuje kada viče.
Pobjeđuje onda kada svi oko njega klimaju glavom – i naručuju još jednu rundu.
