Iseljavanje Bošnjaka u Tursku između 1925. i 1938. godine predstavlja jedan od najznačajnijih i najosjetljivijih procesa u modernoj historiji Bosne i Hercegovine i Balkana. Iako se često posmatra kao niz pojedinačnih migracija, riječ je o planskom i politički vođenom projektu koji je imao za cilj promjenu demografske slike tadašnje Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije, piše Bosna.hr.
Korijeni ovog procesa sežu još u period nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, kada Bosna i Hercegovina dolazi pod austrougarsku upravu. Dio bošnjačkog stanovništva teško se mirio s gubitkom osmanskog poretka, a migracije prema Istanbulu, Izmiru, Bursi i drugim gradovima Osmanskog carstva postaju sve češće. Demografski podaci to potvrđuju: udio muslimana u BiH sa gotovo 39 posto 1879. godine pao je na oko 31 posto do 1921.
Nakon Prvog svjetskog rata i stvaranja Kraljevine SHS, položaj Bošnjaka dodatno se pogoršava. Političko nasilje, paljenja sela i ubistva, o čemu je svjedočio i reis Džemaludin Čaušević, stvorili su atmosferu straha i nesigurnosti. Vlasti su otvoreno sugerisale da je Bosna “strana zemlja” za muslimane, a Turska njihovo “prirodno odredište”.
Ključna prekretnica dolazi 1925. godine uspostavljanjem diplomatskih odnosa između Kraljevine SHS i Republike Turske. Migracije Bošnjaka tada prestaju biti lična odluka i postaju predmet međudržavnih dogovora. Balkanske konferencije početkom tridesetih godina, kao i posjeta kralja Aleksandra Karađorđevića Ankari 1933. godine, dodatno su ubrzale ovaj proces.
U srpskim političkim i intelektualnim krugovima, posebno unutar Srpskog kulturnog kluba, razvijane su ideje etničke homogenizacije države. Vasa Ćubrilović otvoreno je zagovarao stav da muslimanske zajednice treba asimilirati ili iseliti kako bi država bila “stabilna”.
Kulminacija dolazi 11. jula 1938. godine potpisivanjem Jugoslavensko-turske konvencije o iseljavanju. Tim dokumentom planirano je preseljenje oko 40.000 porodica, odnosno približno 200.000 ljudi. Iseljenici su se morali odreći jugoslavenskog državljanstva, dok se Kraljevina Jugoslavija obavezala da Turskoj isplati 500 lira po porodici, ukupno oko 20 miliona lira, ogroman iznos za to vrijeme. Iseljavanje je trebalo početi 1939. godine i trajati šest godina, uz unaprijed određene regije iz kojih bi Bošnjaci bili preseljeni.
Plan nikada nije realiziran zbog izbijanja Drugog svjetskog rata i sloma Kraljevine Jugoslavije 1941. godine. Ipak, sama činjenica da je ovakav dogovor potpisan pokazuje razmjere političkog projekta koji je mogao drastično izmijeniti demografsku strukturu Bosne i Hercegovine i Sandžaka.
Nakon rata, iseljavanja su se nastavila, posebno tokom pedesetih i šezdesetih godina, ali bez formalnog državnog plana kakav je postojao tridesetih. Ekonomski razlozi, ideološki pritisci i neriješen nacionalni status nastavili su poticati odlazak, čime se dodatno širila bošnjačka dijaspora u Turskoj.
Danas potomci tih iseljenika čine brojnu, ali u velikoj mjeri asimiliranu zajednicu. Ipak, posljednjih decenija primjetan je i proces obnove bošnjačkog identiteta kroz kulturna udruženja i veze s Bosnom i Hercegovinom.
Iseljavanje Bošnjaka u Tursku između 1925. i 1938. godine ostaje snažan historijski podsjetnik da migracije nisu uvijek rezultat ličnih izbora, već često posljedica svjesnih državnih politika koje su demografiju koristile kao sredstvo nacionalne i političke strategije.
